PROBLEMI OPRAŠIVANJA U SUVREMENOM AGRO-EKO SUSTAVU

Još od sredine '80-tih znanstvenici koji se bave oprašivanjem dali su znak za uzbunu zbog smanjenja ili potpunog izostanka različitih vrsta pčela i drugih oprašivača (Williams 1983, Buchmann i Nabhan 1996, Matheson i sur. 1996, Allen-Wadell i sur. 1998, Kearns i sur. 1997). Od 1993. tri su vrste pčela došle na listu Svjetskog konzervatorskog društva (World Conservation Union) zbog toga što im prijeti nestanak. Pored ovih pčela, populacije mnogih divljih vrsta znatno su smanjene širom cijele Europe (Day 1991, O' Toole 1993). U posljednje vrijeme dolaze izvještaji o znatnom smanjenju populacija oprašivača na svim kontinentima, osim na Antartici (Kearns i sur. 1998). Naban i Buchmann (1997) upozoravaju kako smanjenje populacija oprašiva?a u prirodi mora zabrinuti svakoga jer se od 103-107 usjeva koji hrane većinu čovječanstva 71 usjev oprašuje pčelama (Prescott-Allen 1994).
Nabhan i Buchmann (1996) ističu kako je najveća prijetnja smanjenju populacija oprašivača u prirodi, kao i njihovoj biološkoj raznovrsnosti, ,,kemijska'' i fizička fragmentacija krajobraza. Zbog ovakve fragmentacije krajobraza znatno je smanjena paša pčela ili je pak ona udaljena od mjesta na kojem pčele mogu izgraditi svoja gnijezda ili se pariti (Steffan-Dewenter i Tscharntke 1999, Banaszak 2000). Ne može se zanemariti niti utjecaj insekticida koji se upotrebljavaju u poljoprivredi na smanjenje populacija prirodnih oprašivača.
Upravo zbog svih ovih problema unutar ekološkog sustava koji okružuju čovjeka, a naročito unutar agro-ekološkog sustava, značaj medonosne pčele i pčelarstva postojao je sve veći. Međutim, Hubel (1997) i Pidek (2004) naglašavaju kako je zbog mnogobrojnih problema u pčelarskoj proizvodnji (pojava novih parazita, virusne, bakterijske bolesti te bolesti uzrokovane gljivicama, američka gnjiloća pčelinjeg legla, otrovanja insekticidima, hibridizacija europske pčele sa afričkom na sjevernoameričkom kontinentu, te ekonomske prijetnje u obliku malih cijena meda koje je moguće postići na globalnom tržištu) broj košnica pčela znatno smanjen i u SAD-u (južne države SAD-a), ali i u Europskoj Uniji (naročito zemlje istočne Europe). Kao posljedica smanjenja i prirodnih oprašivača, ali i oprašivača kojima se gospodari (prije svega medonosne pčele), u navedenim regijama došlo je do prave ,,oprašivačke krize''. Potrebno je naglasiti kako ovaj problem nije regionalnog karaktera, niti predstavlja samo problem agro-ekološkog sustava, već on predstavlja zabrinjavajući globalni problem svih kopnenih ekoloških sustava. Naime, oprašivanje posredovano kukcima predstavlja životnu osnovu svakog kopnenog eko sustava.
Interaktivna uloga biljojeda, mesojeda, parazita i patogena u opstanku njegove biološke raznolikosti vrlo je dobro shvaćeno i objašnjeno oprašivanje koje je ključni proces u svim produktivnim kopnenim ekološkim sustavima, ali mu se sve do nedavno nije pridavao poseban značaj (Buchmann i Nabhan 1996).
Potrebno je istaknuti kako je medonosna pčela najvažniji oprašivač u agro-eko sustavu. Pčelom se može gospodariti, lako prenositi s usjeva na usjev te tijekom godine oprašiti više poljoprivrednih kultura. Biologija pčele dobro je poznata kao i tehnologija kojom se pčele mogu učiniti još učinkovitijim oprašivačima (Free 1993). Međutim, potrebno je i priznati kako pčele nisu univerzalni oprašivači i ne mogu se upotrebljavati za oprašivanje svih kultura (Martin i McGregor 1973, Richards 1993, Torchio 1994, Williams 1996, Batra 2001). Do ovakvog se zaključka može lako doći ako se u obzir uzme velika raznolikost u građi cvjetova kultiviranog bilja. Tako na primjer, bumbari (Bombus app.) su oprašivači koje ćete izabrati za oprašivanje crvene deteline, zbog toga što je kruna ovih cvjetova obično vrlo visoka te pčela ne može dohvatiti nektar (Free 1993). Za oprašivanje voćaka idealne su solitarne pčele iz porodice Osmia spp., za oprašivanje leguminoza najbolji je izbor Magachile rotundata F. (Richards 1993). Za potrebe oprašivanja povrća u plastenicima, naročito rajčice i luka, bumbar (Bombus spp.) je idealan izbor (Banda i Paxton 1991, Kevan i sur. 1991).
U posljednje je vrijeme uočeno kako je kvaliteta peludi i nektara za pojedine oprašivače upravo odlučujuća za privlačenje idealnog oprašivača, što je vrlo jako korelirano i s uspjehom oprašivanja. Tako će mnoge usjeve, posebno one s posebnim oblikom cvjetova (npr. borovnica, kupina), učinkovitije oprašiti oprašivači koji sakupljaju više peluda (Cane i Payne 1988, MacKenzie 1993). Na ovim usjevima medonosna je pčela često vrlo slab oprašivač zbog malog udjela pčela u pčelinjim zajednicama koje sakupljaju pelud. Dakle, pčele su, zbog povećane potrebe pčelinje zajednice za nektarom i povećanim nagonom za stvaranjem zimskih zaliha hrane, idealni oprašivači onih usjeva koji proizvide značajne količine nektara. Takvi usjevi su prije svega uljarice-uljana repica (Brassica spp.) i suncokret (Heliathus spp.) (Free 1993).
Potrebno je istaknuti kako je agro-eko sustav vrlo intenzivno obrađivan te mu je prirodna raznolikost znatno smanjena, a krajolikom dominiraju velike površine pod monokulturom. Monokulturom, gdje se sva ostala vegetacija osim usjeva smatra korovom, uništene su sastojine samoniklog bilja koje su od životne važnosti za prirodne oprašivače u agro-eko sustavu (Ellis i Ellis-Adam 1995). Zbog plodoreda, usjevi rotiraju, što ima velike negativne posljedice na formiranje stabilne populacije oprašivača u prirodi (nestalna udaljenost izvora hrane od mjesta gniježđenja i parenja). Kako bi pomogli formiranju stabilnih populacija prirodnih oprašivača u Europskoj Uniji nastoji se uz granice polja formirati zona bogata samoniklim cvijećem.
Intenzivno iskorištavanje livada i pašnjaka dodatno je pridonijelo smanjenju populacija oprašivača u agro-eko sustavu. Naime, kako bi se što bolje sačuvala hranjiva u zasijanim djetelinsko-travnim smjesama livada i pašnjaka, oni se kose u samom početku cvatnje i na taj način se uništi izvor hrane za prirodne oprašivače i njihovo leglo. Zbog ovakvog načina iskorištavanja pašnjaci nisu povoljne ekološke niše za obnavljanje populacije prirodnih oprašivača u agro-eko sustavu (Ellis i Ellis-Adam 1995).

Zaključak

Iz do sada iznijetog može se uočiti kako su populacije prirodnih oprašivača u agro-eko sustavu vrlo nestabilne, a njihova veličina i biološka raznolikost u opadanju. S biološkog stajališta potrebno je poduzeti potrebne konzervatorske aktivnosti kako bi se smanjilo daljnje nestajanje pojedinih vrsta i spriječilo odumiranje već smanjenih populacija oprašivača u agro-eko sustavu. Ovo je moguće učiniti primjenom metoda obrade tla i zaštite usjeva koji su više osjetljivi na okoliš - minimalna obrada tla, primjena ekoloških načela obrade i zaštite usjeva (Klem 1996). Paralelno s provođenjem ovih mjera, s agronomskog stajališta, potrebno je osigurati dovoljnu i kvalitetenu proizvodnju hrane u agro-eko sustavu. To je moguće unošenjem oprašivača u agro-eko sustav, koje je uzgajao i čovjek. Ovdje se prije svega misli na bumbare (Bombus app.) za potrebe proizvodnje povrća u plastenicima i na medonosnu pčelu (Apis mellifera spp.) za oprašivanje usjeva, prije svega uljarica (Free 1993). Bez obzira na sve dileme o tome koje usjeve medonosna pčela, zbog ustroja svoje zajednice, može u agro-eko sustavu osigurati dovoljnu količinu letačica tijekom 10-15 dana cvatnje kultiviranog bilja. Naime, već smo rekli kako agro-eko sustav karakterizira izrazita monokultura s rotiranjem usjeva po površinama radi plodoreda. Kao posljedica ovakvog gospodarenja javja se potreba za velikim brojem letačica koje bi u kratkom vremenskom razdoblju oprašile veliki broj cvjetova (broj biljaka suncokreta po hektaru može biti i do 60 000). Ovaj zahtjev, složiti ćemo se svi, može ispuniti samo medonosna pčela (Apis mellifera) koja jedina od svih oprašivača u prirodi, što nije nevažno, proizvodi prirodnu hranu i lijekove za potrebe ljudi. Može li to bumbar ili neka pripadnica osmia?

Popis literature:
Allen-Wardell,G., P. Bernardt, R. Bittner, A. Burquez, S. Buchmann, J. Cane, P. A. Cox, V: Dalton, P. Feisinger, M. Ingram, D. Inouye, C. e. Jones, K. Kenedy, P. Kevan, H. Koopowitz, R. Medelin, G. P. Nahan (1998): Potential consequences of pollinator declines on the conservation of biodiversity and stability of food crop yields. Conserv. Biol. 12:8-17
Banaszak, J. (1995): Changes in the fauna of wild bees in Europe. Pedagogical University, Bydgoszcz, Poland. Banda, H. J., Paxton, R. J. (1991): Pollination of greenhouse tomatoesby bees. Acta Hortic. 288:204-198
Batra, S. W. T. (2001): Coaxihg pollen bees to work for us, pp. 85-93. In C. S. Stubs and Drumond (eds), Proceedings: bees and crop polination-crisis, cross-roads, conservation. Thomas Say Publications in Entomology. Entomological Socielty of America. Lanham, MD
Buchmann, S. L., Nabhan, G.P. (1996): The forgotten pollinators. Island Preess, Washington, DC.
Cane, J. H., Payne, J. A. (1988): Foraging ecology of Habropodalaboriosa (Hymenoptera: Anthophoridae), an oligolege of blueberries (Ericaceae: Vaccinium) in southeastern United States. Ann. Entomol. Soc. Am. 81:419-427.
Ellis, W. N., Ellis-Adam, A.c. (1995): Flower visitation, plants life forms and ecological sharacteristic (Syrphidae, Parasitica). Proc. Appl. Entomol. Neth. Entomol. Soc. (N. E. V.) 6:53-58
Eree, J. B. (1993): Insect pollination if crops, 2nd ed. Academic, London.
Kearns, C. A., Inouye, D. W. (1997): Pollinators, flowering plants, and conservationbiology. Bio Science 47:297-307.
Kevan, P. G. (1991): Pollination: keystone process in sustainable global productivity. Acta Hortic. 188:103-110.
MacKenzie, K. E., Averill, A. (1995): Bee (Hymenoptera: Apoidea) diversity and abundance on cranberry in southeastern Massachusetts. Ann. Entomol. Soc. Am. 88:334-341.
Martin, E. C., McGregor, S.E. (1973): Changing trendsin insect pollination of comercial crops. Annu. Rev. Entomol. 18:207-226.
O' Toole, C. (1993): Diversity of native bees and agroecosystems, pp. 69-106. In P. LaSalle and Gauld, I. D. (eds), Hymenoptera and biodiversity, CAB, Wallingford, UK.
Richards, K. W. (1993): Non-Apis bees as crop polinators. Rev. Suis. Zool. 100:807-822
Torchio, P. F. (1994): The present status and future prospects of non-social bees and crop pollinators. Bee World 75:49-53.
Williams,I. H. (1996): Aspects of bee diversity and crop pollination ih the european Union, pp. 63-80. In a. Matheson, S. L. Buchmann, C. O' Toole, P. Westrich, and Williams, I. H. (eds), The conservation of bees. Academic, London.
Williams, N. H. (1983): Floral Fragrances as cues in animal behaviour, pp. 50-72. In C. E. Jones and Little R. J. (eds) Handbook of eksperimantal pollination biology. Van Nostrand, New York. t

Mr sc. Zlatko Puškadija,
Poljoprivredni fakultet u Osijeku Zavod za zootehniku
Katedra za agrarnu zoologiju